Jedna od najboljih njemačkih knjiga o hrvatskoj povijesti

-

Hrvati pripadaju u malo poznate narode u svijetu jer su gotovo sve vrijeme postojanja bili samo dio tuđih većih i prepoznatljivih zajednica naroda, dok Republika Hrvatska još nije dovoljno uočljiva u široj javnosti našega kontinenta i svijeta pa je svaka knjiga o njoj, posebice ako je na nekom velikom jeziku, dobrodošla za stranu i domaću publiku. Za prvu da upozna jednu mladu članicu svjetske zajednice, za drugu da domaći ljudi vide kako ih doživljavaju strani autori kao širitelji istine o nama. Knjiga profesora iz Kiela Ludwiga Steindorffa Povijest Hrvatske jedno je od točnijih vrednovanja hrvatske povijesti na njemačkom govornom području. Knjiga je drugo prošireno i osuvremenjeno izdanje prve knjige istog autora izašle 2001. pod jednostavnim naslovom Kroatien. Tu je riječ o hrvatskoj povijesti od njezinih početaka do Prvoga svjetskoga rata. Njezinim podacima i ocjenama ne možemo naći većih zamjerki osim autorova navoda da je personalna unija Hrvatske s Mađarskom trajala od 1102. do 1918, iako je ona trajala samo do 1527. Posvetit ćemo više pozornosti autorovim pogledima na zbivanja od tada do gotovo danas koja su u prvoj verziji knjige uglavnom ovlaš dodirnuta, a u drugoj potanko elaborirana.

Sudbonosno 19. stoljeće

Dugo 19. stoljeće počinje u Hrvatskoj, prema autoru, kratkotrajnom francuskom vladavinom u tzv. Ilirskim pokrajinama, koja je ostavila traga u našem društvenom životu oblikovanu zbirkom zakona Code Napoleon, ali i pojavom prvih hrvatskih novina na hrvatskom i talijanskom jeziku Kraglski Dalmatin. Tek uklanjanjem artificijelnoga ilirizma snažno se afirmiralo hrvatstvo kao nacionalni pokret u svim našim povijesnim pokrajinama. Autor nas naziva mladom nacijom, a mi bismo dodali da smo bili zakašnjela nacija u usporedbi sa susjednim nacijama, no tu nismo sami jer su čak Nijemci i Talijani također zakašnjele nacije nastojeći ponekad ubrzano nadoknaditi ono što su ostale nacije kao Francuzi, Rusi ili Poljaci, pa i Srbi, stekle polaganim rastom.

Što se tiče jezika Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca, autor je trebao biti jasniji, naime jezik za Hrvate ima osobinu izražavanja nacionalnog identiteta pa smo mi stoga vrlo osjetljivi kad nam ga drugi podcjenjuju ili niječu u teoriji i praksi, što je rezultiralo objavljivanjem Deklaracije o imenu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. Autor nije u pravu kad govori o varijantama jednog jezika i o „pretjeranom purizmu za vrijeme Tuđmana“, koji zapravo nije postojao. Hrvatski su jezikoslovci samo revitalizirali postojeće riječi hrvatskoga jezika koje su za vrijeme komunizma bile proskribirane čak kao ustaške a stvorene su kao kovanice u stoljetnom duhu našega jezika, nešto sasvim uobičajeno u drugim kulturama.

Izd. Naklada Friedrich Pustet, Regensburg, 2020.

Kraj iluzornoga jugoslavenstva

Premda je jugoslavenstvo kao zamisao o stvaranju južnoslavenske zajednice naroda rođeno prije Prvoga svjetskoga rata (biskup Strossmayer i njegovi obožavatelji), ono se formaliziralo stvaranjem prve jugoslavenske države pod srbijanskom dominacijom koja je, prema autoru, naišla na otpor većine politički zaokupljenih ljudi u Hrvata, koji su unatoč tome vjerovali da je necentralizirana Jugoslavija neizbježna. Autor opisuje političke, gospodarske i kulturne prilike u hrvatskim zemljama i Jugoslaviji prilično objektivno, iznoseći sve pogreške novog režima, ali i spominjući jugokomunističku historiografiju koja je to razdoblje opisivala naglašeno negativno sa svrhom da svoje suprotne stavove učini što prihvatljivijima premda su u međuratnoj Jugoslaviji postignuti i neki gospodarski i politički uspjesi. Autor ne spominje nedovoljno ispunjena ekonomska obećanja jugoslavenskih zanesenjaka tijekom Prvoga svjetskoga rata upućena Hrvatima jer je i za vrijeme prve Jugoslavije nastavljeno masovno iseljavanje Hrvata u prekomorske zemlje, egzistencijalna ugroženost prezaduženih seljaka i golema neravnopravnost Hrvata u vojsci, državnoj upravi i diplomaciji.

Propast Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. Steindorff opisuje uvjerljivo, no izostavio je tri nesigurnosti njemačke politike prema Hrvatskoj, naime da su Nijemci najprije Hrvatsku nudili Hortyjevoj Mađarskoj, koja je to odbila, potom pozvale Mačeka da preuzme vlast ali samo u austrougarskoj Hrvatskoj da bi, kao treće rješenje, NDH predali u ruke ustašama, koji su se morali pokoriti talijanskim fašistima. Autor je trebao ustvrditi da su Rimski ugovori bili prvi i najjači udarac ustaškoj vladavini u Hrvatskoj, koja je doduše dobila Bosnu i Hercegovinu, ali napisati da su muslimani u NDH „često bili tretirani kao građani drugoga reda“ jednostavno nije istina. Baš obratno, bili su povlašteni ako su podupirali novi režim, što su činili s velikim zadovoljstvom dok nisu shvatili da su ustaše u BiH imali više povjerenja u katoličke Hrvate nego u njih.

Problematično je ustaški pokret nazvati samo fašističkim kad to ne čine ni neki prominentni njemački autori kao Ernst Nolte, Ladislaus Hory i Martin Broszat, a i same ustaše su to izričito izbjegavali pozivajući se na širokogrudni patriotizam Ante Starčevića, socijalnu politiku Stjepana Radića i tek onda na suvremena nacionalistička gibanja u tadašnjoj Europi. Ustaše se mogu smatrati nacionalistima, a u odnosu spram Srba često ali ne i uvijek šovinistima, jer su držali da Srbi zapadno od Drine nisu jedinstveni po podrijetlu već potječu od srbijanskih izbjeglica pred Turcima, balkanskih Vlaha i bivših katolika koji su prešli na pravoslavlje pod pritiscima turskog zuluma. 

Partizanski ustanak, Bleiburg i Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji

Steindorffa treba pohvaliti glede uglavnom točna i uvjerljiva opisivanja partizanskog ustanka pod vodstvom KPJ, no trebao je spomenuti da se ustanak u početku nije bitno razlikovao od četničke pobune. Pobjeda partizana pod vodstvom KPJ bila je u svibnju 1945. tako sveobuhvatna da ni jedna protivnička skupina nije imala ni najmanju šansu da je bilo kako ospori, pa je stoga prešućena klaonica nad hrvatskim zarobljenicima i civilima od Bleiburga križnim putem sve do Makedonije bila potpuno suvišna. Komunisti su imali neke građanske političare kao saveznike, ali oni su bili samo korisne budale bez većeg utjecaja u politici. Autor spominje Vladimira Nazora, ali ne i njegove partizanske i prosovjetske stihove nedostojne ozbiljna pjesnika. Zaboravio je spomenuti Ivana Gorana Kovačića, koji je u partizanima napisao svjetski poznatu poemu Jama i izgubio život od četničke ruke. Svi vodeći nekomunisti u partizanskoj vlasti bili su samo dekoracija, za neke se poslije saznalo da su bili tajni članovi Komunističke partije, primjerice predsjednik AVNOJ-a Ivan Ribar i predsjednik Hrvatske seljačke republikanske stranke Franjo Gaži.

Pobjedom u ratu komunisti su u Hrvatskoj i Jugoslaviji uveli kopiju boljševičkoga sustava u svim sferama života. Nakon izbacivanja Jugoslavije iz Kominforma Titova je zemlja neko vrijeme intenzivirala boljševizaciju svoje politike, posebno na selu, samo da bi dokazala Staljinovoj Rusiji da je na pravoj liniji, što je trajalo sve dok Broz nije otkrio svoje svjetske šanse u pokretu nesvrstanih s drugim diktatorima.

Hrvatsko proljeće bilo je politički heterogeno, ali jedinstveno u pokušaju hrvatskih komunista da se približe narodnim željama za većom ravnopravnošću Hrvatske u Jugoslaviji. Prijedlog da Hrvatska postane članicom UN-a nije bio u programu hrvatskih proljećara, kako piše u knjizi, nego samo mišljenje jednog neutjecajnog profesora. Najvažniji zahtjev bio je pravilna raspodjela deviza koje su većim dijelom stjecane u hrvatskom turizmu i novčanim pošiljkama hrvatskih gastarbajtera, uz pravedniju podjelu pozicija i slobodu medija, a to je autor izbjegao napisati. Hrvatsko proljeće moralo je propasti i zbog toga što nije uspjelo pronaći saveznike u drugim jugoslavenskim republikama. To ne nalazimo u knjizi. Autor nije u pravu kad spominje ustavnu definiciju Srba kao naroda SR Hrvatske iz 1974. jer je definicija bila zadovoljavajuća za sve. Srbi u Hrvatskoj nisu bili konstitutivan narod iako su suprotno tvrdili. Da su bili nacija, onda bismo imali barem dvije srpske nacije, jednu u Srbiji, a drugu u Hrvatskoj, što je besmislica. To autor nije objasnio pa bi moglo stvoriti zbrku kod čitatelja.

Hrvatsko osamostaljenje i sadašnjica

Tekst o borbi za osamostaljenje i međunarodno priznanje Republike Hrvatske može se smatrati najboljim sadržajem knjige. Autor je zaključio da Franjo Tuđman nije bio onako autoritativan kako su ga mnogi prikazivali u domaćim i stranim medijima, nego da je bio oklijevalo u boljem smislu te riječi, tražeći kompromise i izlazeći ususret i protivnicima, ali uz česte odlučne postupke. Steindorff potanko opisuje sazrijevanje hrvatske demokracije u nepovoljnim uvjetima demokratskog sazrijevanja i Domovinskog rata. Trebao je reći nešto više o pogubnoj ulozi dijela srpske nacionalne manjine od vremena Khuenovih Srba do četnika i krajinskih pobunjenika, jer o tome stranci malo znaju ili imaju krive predodžbe.

Možemo biti zadovoljni s onim kako Steindorff ocjenjuje političko i gospodarsko stanje u Republici Hrvatskoj od njezina osamostaljenja do danas, ali ipak trebao je unijeti još poglavlja u kojima bi bilo riječi o nezavidnu položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, ulozi Katoličke crkve u nacionalnom oblikovanju hrvatskoga naroda, djelovanju hrvatske političke emigracije i iseljeništva u borbi za hrvatsku neovisnost, ulozi kulture u oblikovanju hrvatskih nacionalnih posebnosti. Ne na posljednjem mjestu, trebao je napisati barem nekoliko rečenica o hrvatskoj kuhinji kao sretnoj mješavini srednjoeuropske i mediteranske gastronomije. I na kraju manja opaska: najutjecajniji predstavnik srpske manjine u Hrvatskoj Pupovac ne zove se Miroslav nego Milorad!